Ko nas je budne razdvojio?

Samoća je kao ples na žici ptice koja ima krila, ali ne zna da leti. Na našu ljubav je teško ikada bilo staviti bilo kakvu tačku. Mogao je on da završi sa milion tih malih žena koje su pružale ljubav i zadovoljstvo na par sati, grijale postelju.

Mogla sam ja da volim drugog muškarca, ali nikada nisam bila zaljubljena, kao što sam bila u Njega. Jedne prilike mi je rekao da mu ništa nisam poklonila, a tada nije bio ni svjestan da sam mu dušu koja miriše njegovom ljubavlju davno poklonila. I da ju je nesvejsno,a sebično nosio sa sobom. Moja duša je bila njegova straža.

Nismo ni sanjali, ni znali, da mira nećemo imati, ni ja, ni on, ako ruka u ruci mojoj nije njegova. Mi smo bili kao jedan veliki jarko crveni zid u spavaćoj sobi koji vam se ne uklapa ni u šta ali je bio veoma dobra ideja. On nije nikada bio kalup koji sam ja htjela. Gledajući njegova postignuća jer mi je bježao uvijek nekih sedam godina starosti ispred mene, nisu bila ni približna mojim. Ja sam bila i ostala djetinjasta. Neozbiljna, a opet svjesna svake situacije, sa svim sam se suocavala nasmijana. Ja sam bila onaj kalup žene koja je stidljivo spuštala glavu kad bi je ljubio. Dovoljno je nekada bilo da me pogleda osjećala bih kako mi krv ispunjava svaku poru u obrazima. Mislim da ga te žene nisu mogle ni voljeti, sve su bile iste zrele, znale su šta žele od života, muškarca. Znale su koliko jako žele da ih neki muškarac grli

A ja? Ja sam bila ona bez kalupa, koja je sasvim slučajno, sasvim nespremno zavoljela tog čovjeka. Bezuslovno. Na neki čist način onako kako samo djeca vole. I tom djetetu koje ga je zavoljelo je teško bilo voditi bitku sa lošim ženama.

Ostat cu zagovornik onog da je nas pokopala rečenica šta će ljudi reći, šta će komšije kad saznaju čija kćerka je sa Njim? Pokopala je snove, ljubav prije nego svi ti prljavi čaršafi iz jeftinih hotelskih soba sa bijelim plahtama ispisani bocom crvenog vina i zadovoljstva na par sati. I on je to znao, zato je i bježao. Ali nikada nije mogao da pobjegne dovoljno daleko iz njemu tada znanih razloga, koji nisu bili izgovoreni toliko glasno već sad godinama poslije, jer da jesu nikada ne bih postala tuđa žena.

Neke ljubavi morate pustiti tuđim snovima, nadanjima i trebanjima. Morate da dopustite da vas budne razdvoje?! 🕊❤

Advertisements

Nemoj me se sjetiti kad bude prekasno

Želio me naravno, i ja sam njega. Ali smo se zaustavili na toj želji. Znala sam da ne mogu ovu noć protiv sebe. Ali ni on nije mogao.

Ne zato što nije htio. Već zato sto sam mu vidjela u pogledu da je ostao željan samo ljubavi i pažnje. A znao je da doza strasti koju osjećamo u tom trenutku neće promjeniti tu činjenicu. Dok smo se gledali znali smo da sam ja odavno tuđa žena. A da je on odavno ostao u jednoj neispričanoj priči kojoj nismo mogli ispisati kraj jer nikada nije dao. Nije mi nikada dao da pokušamo, da se imamo, da se volimo, da se svađamo između četiri zida, da se ujutro budimo jedno pored drugog.

-“Ti si ostala željna mene isto onako kako sam ja tebe. Nisu tebe boljele moje riječi, tebe su boljele one prećutane.”

-“Jesu pekle su me. Ali sam odustala jer sam znala da ti nikada nećeš progovoriti.”

-“Nisam znao kako.”

-“I vidi gdje nas je dovelo?”, gledala sam u njega dok je spuštene glave nešto mrmljao sam sebi.

-“Šta da ja radim sada, Anela? Ti živiš pored njega, a ne dišeš. Došao sam onu noć samo da vidim kakva si dok si kraj njega. A vidi mene, ja živim svoj neki život, a stalno si u njemu. Ti si moja karma,znaš li to?”

-“Oo..da..znam”, uzdahnula sam. Suzdržavajući se da ne zaplačem, “Jel’ znaš da smo mogli imati sigurno sve, samo da nisi posvećivao svu pažnju svim drugim ženama, a mene tjerao u kutove. I na kraju me zaista otjerao u jedan, gdje nisam više htjela da budem. One dove kojim sam dovila da budeš pored mene, od tada sam dovila da te više nikada ne sretnem. I nisam, a umirala sam da te vidim barem i još samo jednom.”

-“Tjerao sam te jer nisam htio da pa…”

-“Patim, a patila sam. Boljelo me što si sa svima njima mogao pričati, družiti se, a sa mnom ne. Šta sam ti bila? Samo mi reci jesi li me mrzio? Jesi li ikada to mogao?”

-“Ne! Nikada, nisamo to mogao,rekao sam ti. Šta si mi bila tada ne znam. Samo sam znao da ne želim da izgubim kontakt sa tobom. Htio sam da me zoveš, da me pitaš kako sam. Jer sam znao da bi vojske poslala zbog mene. A onda sam te pustio dugo sa tim da se boriš sama i nesvjesno sam uradio to da mi se više nikada ne javiš. A onda sam počeo da te tražim, ali si mi zabranila sve moguće puteve do sebe. Promjenila si broj, blokirala me na svim mrežama. Nisam vjerovao da si to uradila, a svaki put kada bi me viđala pozdravljala si se kao da se ništa ne dešava ni između nas, ni u tebi, ni prema meni, niti da se boriš sa 1001 pitanjem. Pitanjima koje nisi više htjela meni da postavljaš. Danima sam sebe izjedao sa svim pitanjima, ali nikome o tebi nisam pričao, samo sam vrtio film na stotinu načina, vrtio tvoju knjigu koju sam ti trebao vratiti. U srcu mi je tuga ordinirila, stalno sam mislio otkada mi se nisi javila. I da sam tada znao koliko će mi faliti, nikada te ne bi ostavio sa tom šutnjom. A nisi mi dala više niti ijednu mogućnost, jer si me predugo čekala, i shvatio sam nedostajale su mi tvoje poruke, traženje da me vidiš, da me imaš, da me smaraš, da mi piješ krv na slamku onako kako si ti to samo umjela. Ali nije te bilo. Tražio sam od svih njih, stotine njih da me naljute onako kako bi ti, ali nijedna nije mogla. I kad bi im otkrio mane, odlazio sam bez da se okrenem. Ti si imala vjeruj mi stotinu i jednu manu, ali ja sam se vraćao kao bumerang tebi. I istina je da tada nisam znao, ali sada znam. Ali sada je došla tvoja rečenica na naplatu -:”Nemoj da se sjetiš da ti trebam, kad bude prekasno.”-
I nisi ti bila budala jer si mi davala stotinu i jednu šansu, već sam ja bio budala što nisam to znao cijeniti. I evo te sjediš pored mene, sada kada je prekasno, gledaš me tim očima boje badema iz kojih teku suze na ove moje riječi, i sad sam budala. Sebičnjak koji pokušava da ti kaže da te voli, dok si ti sredila svoj život, pokušavam da te osvojim, a to više ne mogu. Umjesto da te pustim da živiš svoj život ja ti se namećem.”
-“Ne namećeš mi se, ne bi mogao to uraditi da ti ja nisam dozvolila.”
-“Dozvolila si jer si slaba na mene, a ja to iskorištavam i dalje.”
-“Šta misliš dokle će nas ovo dovesti?”
-“Dovelo nas je već, provodiš vrijeme sa mnom, meni se ispovjedaš kada ti on ode, sa mnom si provela dvije tri noći. Šta ti misliš dokle nas je dovelo i gdje će nas odvesti? Pametna si, uvijek si bila.”
Nasmijala sam se gorko -“Dovest će me do te mjere da se opet ponovno zaljubim u tebe!”
-“Zar bi to mogla nakon toliko godina?”
-” Mislim da se već to dešava.”- i ne gledajući njegovu reakciju, i ne želeći čuti odgovor na to pitanje, samo sam izašla iz auta i krenula prema svojoj kući. Sa suzama u očima, sa stisnutim pesnicama, i dok sam slušala kako pali auto, i škripu guma, a očekivala sam škripu otvrenih vrata i barem zasutavljanja mene, sa knedlom u grlu požurila sam ka kupaonici i krevetu. Suviše sam i bila umorna i za sebe, a ne za propuštene poslovne pozive, propušteni poziv mog muža. Sad nije samo On bio sebičan, sad sam i ja.
Možda je to naša karma zaista, možda je to plaćanje nekog duga, pa se ponovo vratio u moj život i ja u njegov jer nismo ih isplatili davno. Možda je samo strast, možda me samo ljuti i želim da pati, možda ni on mene ne voli, već je to samo ona želja gdje sam mu u 28-oj godini života pokvarila statistiku pa bila ona sa kojom nije mogao spavati.
Možda….
Ali da je to sve…
…ne bi nikada ovako boljelo…
..peklo dušu….
…nagrizalo mi džigericu….
Jesmo li mi nedosanjani nesuđeni san?

🌸Digital Divas by Avon🌸

Prelijepu i sunčanu nedjelju obilježio je sada već tradicionalni bloggerski susret Digital Divas by Avon, koji je ove godine imao svoje četvrto izdanje. Konferencija edukativnog karaktera imala je za cilj da pomogne bloggerima u njhovom radu. 💄👡👜🛍👗

Konferencija je održana u prelijepo ambijentu nekada najznačajnijeg hotel Bristol u Sarajevu. Izuzetna mi je čast bila što sam svojim prisustvom obogatila svoje znanje koje će zasigurno podići moj blog na viši level.


Konferencija je otvorena predavanjem mladih i uspješnih ljudi iz tima New Media People, koji su gošćama prenijeli svoje znanje iz oblasti Facebook oglašavanja, Google Analitcs i SEO.

Naravno tu su bile i divne gošće iz Hrvatske, Lucija Josipović, voditeljica odnosa sa javnošću, te Lucija Gorički pobjednica Make up challenga HR.

Kako bi nam pokazale svoje iskustvo i kako bismo osjetili čar učestovovanja u make up igricama i ujedno isprobale neke Avon proizvode koje niste do sada imali šansu isprobati. Make up challengu su pristupile blogerice Zerina Šemsović i Jasenka Delić koja je ponijela pobjedničku nagradu poklon bon za kupovinu Avon kozmetike u vrijednosti do 300 maraka, dok je utješnu nagradu osvojila Zerina Šemsović i poklon bon u vrijednosti od 100 maraka.

Naša draga Šejla Korjenić se i ovaj put potrudila da ispred nas o svom youtuberskom i blogerskom životu govore one dame od kojih se mnogo može naučiti. Pa tako o svom iskustvu su ovaj put govorile, Naida Pehilj Bocnak i Maša Zibar. Nakon toga uslijedilo je interesantno izlaganje poznate hrvatske skincare bloggerice Martine Lolić koja je prenijela svoje iskustvo dugogodišnjeg bloggera koji piše isključivo o njezi kože.

Poslije toga imali smo mogućnost panel “Kako se nositi s negativnim komentarima?” gdje im je svoje stručno mišljene dala i psiholog Đana Lončarica.

🌸 Osim što vam Avon pruži mogućnost obrazovanja, i uvede vas u vode blogerskog života, i gdje prođete neke nove ispričane priče diva koje su uspjele, ujedno vam da krila za nove letove i nove pobjede. Ohrabri vas da upoznate nove ljude i podržite se na svim aspektima života.

Žene mogu skupa mnogo! 👡👜

Goody bag by Avon 💄👌

(Recenzije uskoro)

Sarajevo day 🌼

🙇‍♀️Meni su se danas prosto rascvjetali krajevi živaca

➡️ Pa naslušala sam se upravo da kad si single ljudi se prema tebi ponašaju kao da nemaš ruku, nogu nešto🤦‍♀️

➡️Naslušala sam se zadnjih dana da su neki završili u 30tim godinama u brakovima, samo da ne bi bili sami, a više su sami nego što ste vi koji ste uistinu sami 💁‍♀️

➡️Naslušala sam se da ljubav nije sve što vidiš, i nikad neće biti 🙅‍♀️

🌼Pokušajte uživati u malim stvarima koje sreću čine, ne zato da ispadnete veliki u drugim očima. Bolan, kad ti je srce puno, duša će ti pisati stihove eksprecije lica 🌼🕊 Ako nećeš da budeš debela kao ja(pa šta i deblje su se udale?😂😁🙋‍♀️), ti kući pusti Dinine stihove:”Sutra je subota obuci onu prekrasnu bijelu
svi ce sem mene biti u crnom, svecanom odijelu”

——————————————————————#sarajevo #trdelnik #post #dailypic #instagrampost

Da ne zaboravim, da ne oprostim,da prokunem

Osvane taj topli, juli 11. osvane svake godine…samo što nije šašav, lud, kakvo je ljeto, već je topao, a hladan, miran, a tih, ne čuje se ni cvrkut ptice…

Žrtve slušaju ljudske korake, ali ne gledaju, kriju crvene oči rukama. A zašto?
Jer ih je stid, sramota. Nije toj duši jasno da li su doneseni na sopstvenu dženazu ili na nekakav pir?!

“Šta ti je majko otkud mi ti na dženazi?”
“Kako si to obučena?”
“Zar majke dolaze na dženazu?”
“Eno i Emira pod rednim brojem 6.241, otkud nas ovoliko? Eno plače,pa kako neće plakati kad je imao samo 5 godina kada su ga ubili. Plače kao onda kada su ga strijeljali. I nije njemu žao što su ga ubili, žao mu je što mu je majka danas tu, što mu oca, amidžu, dajdžu još nije pokopala. Žao mu je što mu fali još potkoljenica koju mu nikada nisu našli.”

I tako se jedanaestog jula šetaju duše onih koje majke kopaju, šetaju se i duše onih koji prave korake, ali one teške opore korake, jer ta duša samo udiše ovaj zrak, ali ga odavno ne diše. Ne diše ga od onog dana kada su joj iz ruku isčupali dijete čiji tabut danas spušta prazan jer nikada nije mogla da pronađe kosti od svog najmlađeg sina. Ali diše… Diše jer danas ukopava jednog Emira kojem možda nikada neće naći jedan dio njega, ali će se svaki dan, svaki mjesec, svaku godinu moliti da mu je duša njegova mirna.

Nema se u Srebrenici ništa puno reći. Njena šutnja najviše kaže. To dođeš, dišeš, i slušaš Srebrenica više nije grad, Srebrenica odavno nije ni viza za budućnost i to nije viza onima koji su htjeli da ne bude te budućnosti, pa sad nakon opstanka svojih žrtava kupuju ljudskost dajući svoje priznanje da je Srebrenica genocid. Neka znaju da nije to više ono mjesto gdje se pronalazilo srebro..nekada…Odavno to nije ta Srebrenica. Nije od ’92 godine.
Srebrenica je postala sve samo ne grad. Ona je ona majčina suza, ona je onaj dječiji vapaj, ona je onaj rat u BIH. Srebrenica je i Sarajevo i Višegrad, i Zvornik, i Foča, i Žepa, i svako mjesto gdje je stala pogana duša, Srebrenica je svaki kamen koji je dotakla četnićka ruka.

Srebrenica je ona jamenija puna suza.
Srebrenica je ona dječija pidžama.
Srebrenica je muški sat na njegovoj pokopanoj ruci, koji nikada neće prestat da otkucava.
Možeš da nabrajaš ovako u nedogled, ali negdje moraš da staneš. Baš kao što dođeš u Potočare i samo staneš, jer te bjelina nišana umota u jedno klupko. Ono klupko koje je majka odmotavala da isplete šal za:
…jednog njenog Emira,
…za jednog Samira,
…za jednog Almira,
…za jednog Harisa,
…za jednog Muju,
…za jednog Edina,
…za jednog Šaćira,
…za jednog Admira,
…za jednog Adema,
…za jednog Fuada,
za njih …ko zna njihov broj?! …

Karadžiću, jel ti duši široko kad majkinih sinova nema? Jel ti srce smireno dok njen drhtaj osjetiš. Jel ti ruka iz koje si pucao jača, od njene dok miluje mezar?
Mladiću, što kolo ne povedeš sada, kad ti niko ne smeta?
Jel’ vam u duši granulo? Grane li vam sunce 11.tog jula?
Jeste li osjetili slobodu, ili se strepili od onog zvuka vjetra sa srebreničkih polja?

Zazirete li od proljeća u strahu da djeca ovih majki ne niknu iz svojih dunjalučkih grobnica?
Bojite li se majčinih suza koje padaju 11.tog jula, bojite li se treptaja uzdaha koji krene?

I ovog i svakog 11.tog jula jedna majka nema sina da joj ruku staru poljubi za Bajram,
jedna sestra nema brata da se na njega osloni, jedna žena nema muža da ga sa ponosnom gleda.
Ali zato Ratko zapitaj se šta je dunjalučka, a šta ahiretska kazna, a upitat ćeš se.
Hoćeš!
Znam!
Moraš!
Stat ćeš jednog dana, i ti i tvoji pred jednog Mustafu, pred jednog Sulju, pred jednog Ismeta, pred jednog Nadira, i mrtav ćeš tad umrijeti.

Doći će ti na oči Potočari, i 11.ti juli, svaka majčina zakletva, suza, uzdah, njena zastava, njena dova, i njen vasijet.
Neka bolan, kandilji džamije i dalje gore, džaba ste ih rušili, eno gore i u Srebrenici. Šest ljijana u zlatu simbol su Bosne, neka bolan, to je moja zastava koja ne kleči ni pred kim sem pred Allahom na Nebesima.
Znaš ti Karadžiću, Mladiću i svi vi da je Srebrenica vaš poraz, da je Sarajevo zavjet mojih prethodnika. Znaš, jer reklo ti je lice sina majčinog dok si mu život oduzimao? Ubio si bolan njegovo tijelo, ali dušu nikada, samo ti to ne znaš i nečeš nikada ni znati. Ali osjeća svaka majka, osjeća svako dijete koje je odraslo bez oca, osjećam ja koja suzama svake noći na sedždi molim za dajidžu.

Ja danas stojim ovdje na ovom tlu. Ovoj Sarajevskoj ulici. Stojim ja, i stoji moja generacija, stoje i one majke u Srebrenici.
Jeste stojim ja kojoj nisi uspio ubiti babu, nisi joj uspio uzeti život, nisi joj ubio proljeće, ali si ga načeo. Ali nema veze, one koje si mi uzeo znam da ću jednom vidjeti, dodirnuti, udahnuti njihov miris.
Stojim i u duši čujem Potočare, čujem majčinu dovu, čujem u tišini govor duša koje ne umiru, duša čija je unutrašnjost poput onih bijelih nišana potočarskim poljem izvezenih.
Ja Srebrenicu nikada neću zaboraviti, a neće niko, oo vjeruj insan nikad ne zaboravlja bol!

Iiii…Ne brini majko, taj šal što si ’92 plela za svoje sinove ponesi danas u Potočare da se šehidi zagrnu, da ugriju svoje duše.

DA SE NIKADA NIKOME NE PONOVI SREBRENICA!
DA NE ZABORAVIM!
DA NE OPROSTIM!
DA PROKUNEM!

Dođi mi u 65toj da odmorim oči na tebi.”

⚠️Zašto si slobodna, a godine idu?

➡️..Jer sam tip koji zeli muskarca koji zna sta zeli. Koji je vidio sta ostale zene imaju,pa zna tacno sta mu treba i sta hoce. Znaci da moze da me vodi psihicki, i da vodi takav rat sa mnom,i da ne sere jer nema potrebe jer je siguran u sebe u mene da i ako sam u 101 drustvu muskarca nista ne moze biti. Da bude ponosan na ono sto ima, sto stvara, i sto ce stvoriti sutra sa mnom. Insana kome rijeci nisu jeftine, cijim rijecima ne moze rukovoditi tudje misljenje.

🕊 Ali to tako ne ide danas, zato i ne razmisljam o ljubavi jer joj je cijena niska. A ja stavila visoku cijenu na svoju. Ali ne mislim da je ovo gore visoka cijena, iskreno

💁‍♀️ Ovo je ono sto svaka zena treba da trazi, svaki muskarac da razumije, i da bude obostrano. Od mlakih rijeci, zagrljaja, nema ni kvalitetnog odnosa. ✅

♀️ Ma neka idu godine ali nema pristajanja na manje od onog sto mozes da ponudis, i da u 65toj godini se probudis pored covjeka koji je par godina ispred tebe ili iza tebe, i ne mozes da pricas sa njim, dok pijes prvu jutarnju kahvu? Ako ne mozes to da zamislis, da ga volis kad ostari istom mjerom kao sto ga volis sada, nemojte se onda ni zeniti, ni udavati samo zato sto je vrijeme. Zenite se zbog ljubavi, jebemu….jer..postoji! Godine se ne mogu spakovati u kofer onako kako mislite. Buditr nekome želja :”dođi mi u 65toj da odmorim oči na tebi.”

Bolan, zivot ti je treptaj oka, nemoj dozvoliti da se probudis i pozelis nekog drugog da mu prepricas zbunjene poglede prolaznika kad su shvatili da su u tvojoj ruci sad neki tudji prsti. Da pokazujes razglednice iz svih gradova u kojima ste bezuspjesno trazili ono sto je neko drugi odnio kada je otisao, jer niste imali hrabrosti, zelje, volje, pali ste na “sta ce drugi reci”. Da gledas osmijehe koji su trebali odrastati uz tog nekoga, a nisu. Nemoj da legnete pored nekoga samo zato sto je bio nekad valat da se ozenite pogresnim izborom, a da zelite da nekom drugom kazete koliko ste puta nocu slusali tudje disanje i pitali se za koga sad on dise? Nemoj da glumite da ne zelite da znate kraj koga se budi i kome zuri sada u stan?

Nemoj da sutra prodjes jednom ulicom kada ti bude 65. Pa da ti ona samo vikne ko se sve rodio, ko je sve umro, da ti kaze sta se desilo izmedju tebe, nje, vas i zivota.

Nemoj da guzvas postelju onoj koja je strast, koja je “vakat da se ozenim”, “fatao sam zadnji voz”, pitas onu koju volis u 65toj:”Otkud ti sve te sijede?” “Kada su ti se prije ruke zgužvale?

Nemoj da ostari, da ostaris….šteta da ne ostarite zajedno, zbog sveg onog gore navednog.

Ima li išta strašnije nego da živ umreš

-“Rekla si samo obična kafa”-smješkao se, i nastavio mirnim tonom:” Ti kakva si, grizeš se i za ono sve što je bilo. Grist ćeš se opet, ako ustanemo od ovog stola i odemo nasamo. Meni ne možeš glumiti, nikad nisi ni mogla.”
-“Trebaš mi jednostavno. Uvijek si mi trebao, čak i sve ove godine kada bih imala teške trenutke dok mi je on stavljao ruke oko vrata, umirala sam samo da te vidim. Da me pogledaš, da mi barem stisneš ruku. Poslije susreta sa tobom bila sam jača.”- gledala sam ga direktno u oči, iako je on sklanjao pogled u stranu;-“Što me ne pogledaš?”
-“Zato što ako te pogledam u oči, izgubit ću se i postat ću slab.”
-“Pa šta? Zar nismo dovoljno izgubili vremena, protraćili ga samo da bi zadovoljili tuđa mišljenja. Ja sam ona koja je ispunjavala sve želje, samo ne svoje. Zar nemamo dovoljno godina da se ne igramo igrica? Ili opet igramo neku igricu, ako je igramo.Prekini je odmah ja ne želim da patim opet…”
-“..Zar misliš da bi ti sve ovo rekao sada, da želim opet da se igramo mačke i miša? Zar misliš da sam isti onaj kreten koji je bio u tvom životu dok si imala dvadeset tri godine? Možda tada nisam mogao da skupim hrabrosti da ti kažem šta osjećam, i nisam mogao stati ispred tebe da ti kažem da si ti ta jer sam se bojao osjećanja prema tebi. Bojao sam se da ćeš otići od mene, da će naići bolji, uspješniji. Koja ironija, i naišao je…”
-“…Naišao je, ne zato što sam ga ja htjela, već zato što si me ti otjerao njemu…”
-“I šta sada, došla si večeras da se svađaš sa mnom jel’?”
Gledala sam ga zbunjeno.Krenuvši da izustim riječ
-“Dečko, može račun!”
Uhvatila sam ga za ruku;-“Zar zaista si ljut i odlaziš?”
-“Nisam ljut, ali treba da krenemo, zaista. Treba da se javiš suprugu da si spremila sebi krevet, on je taj koji se nikada nije igrao, a ja se igram očigledno još uvijek.”
Njegove rečenice su mi odzvanjale u glavi, otkucaje srca sam osjetila u grlu. Stisnula sam mu jače ruku koju je pokušavao istrgnuti.
-” Ne mislim da se igraš, nisam tako mislila…”
-“Ti nikada nisi mislila u tome i jeste problem. Da si mislila, možda bismo sada bili skupa.”
-“Ja nisam mislila? Ko je pisao sve one poruke da se vidimo, da ti budem blizu? A ko je odbijao i pružao mi pažnju na kašikicu, a ja se fatala za to kao za slamku spasa? Šta u tebi žive dva čovjeka. Jedan koji je maloprije rekao sve ono, i ovaj sad podivljali čovjek koji stišće svoje pesnice kao da se sprema da nekoga izlupa?”
-“Misli što hoćeš.”
-“Ja sam za kamen ufatila, očigledno”;- ustala sam i krenula od stola vani.
-“Nećeš ići taxijem, čuješ li?”;- vikao je za mnom.
-“Ići ću čim ja želim da idem.”
-“Ne, nećeš, Anela, rekao sam nešto. Došla si sa mnom, sa mnom ćeš se i vratiti.”
Odmahnula sam glavom, i okrenula se, u tom trenutku me samo odigao od zemlje i prebacio preko ramena. Počela sam da ga udaram govoreći mu da me spusti, i da ja nisam ničije vlasništvo ali on uopće nije slušao. Nosio me je do auta.
-“Kako sada namjeravaš da otključaš auto i držiš mene?”
-“Tako što ću te spustiti.”
-“Zar se ne bojiš da ću pobjeći?”
-“Ne možeš, spala ti je cipelica.”
-“Kada je išta bilo prepreka za mene?” ;- više sam sada zvučala provocirajuće.
-“Usudiš li se probati nešto i uraditi na svoju ruku?”
-” Jel’ to neka naredba, vojniče?”
-“Shvati kako želiš! Samo ako se ne posluša naredba bude se kažnjen.”
-“Pa da onda ne poslušam?”
-“Provociraš opet, i izluđuješ me.” ;- spuštao me je na zemlju, polubosu. Otvorivši mi vrata;-“Hoćeš li ući debela, ili ćemo do ujutro stajati ovdje i inatiti se?”

Gledajući ga u oči željela sam da ostanem tako do ujutro. Pitala sam se šta se sve upravo izdešavalo. Je li ovo ljubav? Tako sam ljuta, a tako želim da me zagrli i nikada više da me ne pusti?! A to se očigledno ne može desiti, jer ja imam svoj život zar ne? Taktovima mog srca mi je tako on najbliži. Pitala sam se treba li on meni, treba li mi baš sada u ovom razdoblju mog života, da plešem oko vatre? Šest godina braka i oslonca čvrste ruke kad god mi je trebala, a ja plešem trenutno po žici sa čovjekom sa kojim stojim na ivici čekanja, strepnje. I pitam se zašto me taj ples oko te vatre baš ovoliko uzbuđuje? Sve češće u zadnje vrijeme zapinjem, padam, sve sam slabija ali ne odustajem. Jer da odustajem sada bih bila u svome domu, ne u njegovom autu. Jel se trenutno sa njim ušuškavam u neki prosjek, ili je sve do sada bio prosjek?
Jer njegova ramena su oduvijek bila moje utočište. On je znao slušati moje snove, ali nikada nijednom nije rekao da sam dosadna. I poslije svih svađa i šutnji uvijek smo imali najače zagrljaje kao da smo znali da će nas život u jednom trenutku odnijeti na dvije različite obale, sa dvije različite osobe koje ću upotpunjavati naš svijet, ali on nikada neće biti potpun. I onda se sjetiš jednom dok si u drugom zagrljaju one pjesmice iz osnovne škole :”Nisam magarac, a nosim sve torbe..”, i onda se sjetiš da je neko nekada ispadao i smiješan i magare zbog tebe, i ti zbog njega. Jesam li prije šest godina pristala potajno da kupujem nečije uši, oči, nečiju ljubav i dušu, nečiju ljubav? Jesam li ispala kukavica da zbog one famozne rečenice:”Šta će rodbina reći vrijeme je da se udaš” pristala na sve manje od onog što zaista možeš da očekuješ od braka, od ljubavi? Je li se on morao vratiti u moj život, da bih sebi postavila pitanje jesam li ja sa Harisom, samo da ga imam, da nisam sama? U kojem trenutku sam ga voljela toliko da mu postanem supruga i podarim mu dijete? Da li mi glumimo, ili ja glumim veliku ljubav toliko dobro da vjerujem da je to ljubav. Da je Haris moja puzla života ja ne bih sjedila u autu čovjeka koji me tako dobro iznervira istinom, pruži mi ruku kada padam kao da prije par minuta ništa nije bilo, i ti zaboraviš da je i bilo. Zaboraviš jer si upravo to magare koje je zbog njega zagrlilo sve beasne noći i tuge, dalo ti lekciju da zagrliš život jače, snažnije. Možda jesam birala da davno od njega odem, ali danas dok sjedim pored tog čovjeka tijelom prolaze žmarci i dalje za koje sam mislila da nikada više neće, od tih žmaraca klonem na nogama. Jer davno sam nekada “odradila tako dobro neke stvari između nas da sam donjela odluku svojim znojem i trudom prema njemu da sam odlučila nikada više on i ja. I evo me, na pola udišem kisik, na pola otrov. Duša mi sada sve više i više odkako provodim vrijeme sa njim vrišti njegovo ime. Vrišti mi tijelo. Izgleda da se trgam iz okova stvarnosti čija me činjenica zastrašuje,a pitam se ima li išta strašnije od toga da živ umreš?
Osjeća li on mene ovako u dubini sebe, vidi li on uveče vlastite boli, vlastite putokaze. Po onome što je večeras rekao, a što sam ja nosila u sebi kao pretpostavku godinama, voli me i volio me.
Na kraju, mislim da nije važno ni koliko suza smo prolili, ni koliko smo osmjeha nekome dali, važno je koliko smo u ljubavi rasli. A ja sa ovom ljubavlju rastem.
-“Što to šutiš?”- rekao mi je tiho, stavljajući ruku na moju butinu.
-“Razmišljam.”- stavila sam ruku na njegovu, tražeći njegove prste koji su se sami ispreplitali.
-“Je li o meni kako te ljubim?”- pogledali smo se.
-” Mislim o tebi, ali koliko uvijek malo imam vremena sa tobom, i još ti to uništiš prepirkom.”
-“Pa kada me jebeš psihički. Uvijek si to radila taktički”- dok je to govorio stiskao mi je ruku, ali je nije ispuštao.
.” Kao da ti mene nisi jebavao psihički. Vodili smo rat umom.”
-“Vodili smo mi sve bitke, samo nikad ljubav vodili nismo.”
-“Pretpostavljam da si sa njom vodio ljubav?”
-“Pretpostavljam da si i ti sa njim, ali da je to bilo sve samo ne vođenje ljubavi.”

-“A ti kao pingvin čovjek zna šta je vođenje ljubavi?”

-“Kako ćeš znati šta ja znam sve kad si me samo jednom probala i to u naletu strasti?”

-“Pa ti si uvijek govorio da samo jebeš grubo i žestoko.”

-“Sa svim ženama je tako bilo, samo sa tobom nije. Što kada bismo se rastali, stalno sam razmišljao, zašto je sa njom sve drugačije?!”
-“Želiš li me..?”

(Nastavit će se..)