Burma

Zagovornik ljudi koji su u brakovima a ne skidaju burme dok varaju svoje supružnike, osjećala sam izmučeno danima. Svakim jutrom mi je dah bio kraći I plačljiviji. Svaki put kada bi me Haris ljubio za novi početak dana, ili odlazak na posao, zatvarajući oči sam htjela da to bude neko drugi, a opet normalni dio mene je htio da Harisu dok sam mu motala svoje ruke oko njegov vrata htjela da kažem da sam s burmom na ruci legla u krevet nekom drugom čovjeku.

Prije par dana na poslu tokom pauze sam čula priču kako je nekim ljudima Burma okov?! Uvijek sam smatrala da brak ne može biti okov, da je Burma samo prsten koji ti stavi čovjek na ruku kojeg voliš, ali da pritome u taj brak ulaziš sa ljubavlju, I samim tim I ne može da bude zatvor niti okovi, zar ne?! Vrteći svoju burmu na ruci postavljala sam sama sebi pitanje da li se samo pika prevara ona koja je avanura, ili se pika I prevara koja je ljubav?! Znala sam vrlo dobro da sam izdala ne samo Harisovu ljubav već sam svakim danom dok sam se čula sa njim, u svom braku gušila onu dozu zaljubljenosti, zagrljala I davala sam svom braku mrak, a u njemu je uvijek bilo svijetlo. Meni je trebala da bude najbitnija svijetlost kada me Haris pogleda, a sada..? Sada mi je nekako najbitnije kada ću dobiti poruku I kada će moj suprug otići na neko putovanje samo da bih ja imala vremena da zakoračim tamo gdje me najjače grli jedna ljubav, a što nijedna Burma na ovom svijetu neće I nije mogla da uradi. U početku sam se mogla tješiti rečenicom strpi se, misleći kako će taj poziv biti samo poziv, kako će taj jedan izlazak biti samo taj jedan izlazak gdje će se popiti kafa I svako će otići na svoju stranu.

U svom tom mom saburu da će se sve to tako brzo završiti I da neće I ne može ništa novo proći krila se hiljadu I jedna želja, koja je na kraju I poplavila to stanje sabura I mira. Mislila sam kako je taj jedan poziv konačno kraj jednog lista, na kraju jedne davno pisane knjige. To I jeste toliko dobro zvučalo ali ne toliko dobro da bi bilo istinito. Možda se I trebala naučiti staviti tačka tamo gdje se prije par dana moglo reći svašta?! Ako u pravom trenutku ne progovoriš,I ne usrećiš nekoga zauvijek si zakasnio? Ko u ovoj priči I gdje kasni, I da li uopšte kasni? Ili je sada došlo sve na svoje mjesto? Ali kakvo je njegovo mjesto u mom životu, kada je moj život sređen. Barem je bio.

Koliko god da sam željala da ga zagrlim I vidim u ovim trenutcima je bilo nemoguće. Osjećaj koji je vladao mojim tijelom činio me veoma slabom, toliko da sam se razboljela I pala na postelju. U početku sam mislila da je sam obična prehlada, međutim imunitet mi je veoma brzo pao I samim tim situacija je danima bila lošija. Temperatura mi je oscilirala sa 38, na 40. Moja mama se preselila na par dana kod nas kući kako bi mi bila od pomoći I oko djeteta jer ja nisam mogla, a I u kućanskim poslovima. Mi kada samo kupovali kuću tražili smo nešto sa okućnicom I na sprat, smatrali smo da će nam dvorište puno pomoći pri odgajanju djeteta što naravno nije bilo tako samo je otežalo posao. Harisiova mama je pozvala prijatelja koji se bavio hortikulturom I eksterijerom tako da su nam bašću doveli do jednog malog raja.

Haris I ja nikada nismo bili oni tipovi parova gdje bi vam smetalo kada dolazi punica ili svekrva. Iako je on živio u dosta velikoj kući skoro pa u centru grada, nisam ja puno insistirala da se selimo, ali na nagovor njega samog osamostalili smo se. Sjećam se te godine kao da je bila jučer. Ja nisam imala svoju agenciju, već sam radila za druge, plata je bila jako slaba I jedva sam uspjevala pokriti svoje troškove, njegovi prihodi jesu bili veći ali isplaćivanje radnika, pokretanje novog biznisa I ulaganja u njeg nije bilo jednostavno. Na bračnom putovanju u Istanbul sam saznala da nas nije pošlo dvoje već troje. Hodala sam satima I satima diveći se ljepotama grada, I tek pri provratku za Sarajevo saznala sam da sam u drugom stanju tokom večere. Iako smo u tom vremenskom periodu jedva sastavljali kraj sa krajem odlučili smo da odemo na bračno putovanje I iskrena da budem nisam planirala da sam u drugom stanju I tada sam se bojala rekacije ne samo Harisa već I naših,ali od strane svog supruga sam osjetila neizmjernu podršku I ljubav I jedva isčekivanje da se porodim. U tom periodu pogotovo tokom prvih mjeseci nije mi dao ni da podignem čašu da je operem, a ne da do grada ili bilo gdje da idem pješke.
Ne mogu reći da njegovi roditelji I moji zaista nisu pomagali, jesu. Bili su nam obome vjetar u leđa, sve što je trebalo njegova mama je obavljala, čak mi je donosila supice, pogačice I vruće kifle ujutro kada bi kretala na posao. Mi se jesmo osamostalili ali smo živjeli u susjednoj ulici koja je bila blok dalje od Harisovih roditelja. Tokom studiranja I ispijanja kahvi sa prijateljicama koje su već u brakovima skoro pa sve loše stvari sam slušala o odosu snahe I svekrve. Tako da sam uvijek u nekom grču živjela, ali onda kada sam se udala vidjela sam da svaki insan nosi svoje breme, I da smo svi mi različiti, da odnose sami kujete. Ponekad sam čak mislila kako se ponašaju prema meni I više nego što sam zaslužila.
Očekivali su djevojčicu da nosim, s obzirom da mi je trudnoća bila malo I više nego rizična, nismo uspjeli vidjeti pol djeteta, tako da do negdje poslednjeg mjeseca trudnoće nisam znala da nosim dječaka. Haris je to iskoristio na normalan muški način da se pohvali prvo pa muško.

Prva tri mjeseca doslovno sam preležala. Uz hormonsku terapiju i apaurine, najljepše dane proljeća, provela sam gledajući u bijele zidove koji su trebali da budu okrečeni ali zbog moje trudnoće morali smo da sačekamo i čekala sam sve vrijeme ono najgore. Izlazak u bašću bio mi je poput odlaska u grad ili negdje na planinu. Nažalost, kada smo saznali da su malu mrvicu u mom stomaku opkolili prijeteći hematomi, a doktorovo „ne želim obećavati ništa“ slušala sam I previse najviše negdje oko 80 tak do 90 dana. Iz tog perioda najviše se sjećam mirisa ruža i prevelike količine jagoda.
Za to vrijeme Haris bi, izlazio vani i vraćao se sa ogromnim buketima ruža koji su bili u svakom dijelu kuće, bukvalno svakom. Prijao mi je taj miris kao ni jedan do tad. Tada je ja mislim I najviše vremena provodio u kući. Nakon prva tri kritična mjeseca došao je dan i kada je moj doktor rekao da je sve uredu I da mogu lakše da dišem. Mala mrvica je uspjela otjerati hematome i odučio je da se nastani u mom stomaku kao jedini gost. Prije petog mjeseca sam I uživala u trudnoći, sve je prolazilo mirno dok jednom oko pola dva sata ujutro me nije zabolio donji dio stomaka, pokušavala sam trpiti te bolove samo da ne bih gledala igle, doktore I osjećala miris bolnice, ali u svom tom okretanju na krevetu I mom disanju I preznojavanju uspjela sam da probudim Harisa. Pokušavala sam tada ga smirim I da mu objasnim kako nije ništa, ali dok sam ja to govorila on je oblačio hlače I majicu I već uzimao u jednu ruku mobitel I ključeve od auta a mene u drugu I to u naručje jer od bolova nisam mogla da se krećem. Tokom vožnje još mi je bilo mučnije I gore, nisam mogla da udahnem zrak koliko me bol pritiskao. Ja tokom početka svoje trudnoće nikada nisam povraćala, niti imala nagone do tog momenta. Kada smo došli do KCUS, sjećam se da nisam htjela da izađem, uz svu tu bol počela sam I njega da nerviram, ne mogu da se sjetim da li je on mene iznio ili sam izašla sama, ali se sjećam njegove face I mrmljanja, bio je ljut na mene I moju neposlušnost znala sam to. Kada smo ušli u prijemno odljenjelje, prikopčali su mi neku tekućinu koja mi je išla direktno u venu kao infuzija, drugom rukom sam držala Harisa za ruku I samo ponavljala gdje god oni budu mene vodili, ti ideš sa mnom. A on je samo pomno klimao glavom u znak saglasnosti. Poslije mi je priznao da nije smio ništa drugo ni uraditi ili reći jer sam mu I previse stezala ruku.
Kada je tekućina iskapala I kada je sestrica pozvala doktora poslije pregleda sve je bilo uredu, ali s obzirom na moje stanje dok beba raste ligament se šire I sasvim je normalno da osjećam bolove I pritisak. U autu sam govorila Harisu :”Vidiš da je sve uredu.”-njegovog odgovora se sjećam I dan danas ko se na vruće opeče, I na hladno puše. Što se na kraju I desilo, kada sam ponovo imala pritiske odlazili bismo u bolnice dok na jednom pregledu nije došao doctor sa ONIM pogledom. Onim pogledom gdje znate da nešto nije uredu I samo čekate da progovori. Nažalost tokom okretanja u stomaku moja beba se okrenula. Samim tim je doktor iznio stav ako se do završne faze ne okrene morat ću se porađati na carski rez. Uplašila sam se ali opet osjećala sam da će svi biti uredu, vjerovala sam svom šestom čulu, a pogotovo tokom trudnoće vam se ne razvije samo šesto čulo, već sva. A najviše ono čulo gdje vam stomak stalno traži neku novu hranu.
Potom dolazi završna faza, posljednja tri mjeseca koja su mi proticala toliko sporo da sam svaki dan govorila kako imam osjećaj da sam trudna pet godina. Stomak koji je izgledao kao da nosim trojke, otečeni prsti ruku i nogu, spavanje koje je bilo sve samo ne odmor i kvalitetan san, puhtanje, geganje. Često mi je govorio da je oženio patku, a ne ženu svog života. Njegov smisao za humor me uvijek opuštao. Ne znam da li su mi bila gora prva tri ili posljednja tri mjeseca. I u tome svemu dolazi moja kontrola, na kojoj doktor govori da se beba okrenula, da nosim dječaka I da bi se uskoro mogla prirodnim putem I poroditi. Harisu sam govorila da me više strah prirodnog nego carskog, moja majka kada bih joj to rekla samo govorila kako treba da se zavhvaljujem što je sve uredu, I pomirila sam se sa situacijom. Napokon smo mogli da smišljamo odjevne kombinacije što je skretalo moje misli sa straha od porođaja. Osjećala sam se poput malog telenceta koja mjesecima nije vidjela svoje nožne prste i koja svaki put kada želi izaći traži nekoga da joj navuče cipele i sveže pertle. Bila sam spora kao puž, ali nisam se udebljala mnogo, čak štaviše poslije svoje trudnoće sam I vježbala sam brzo vratila svoju normalnu kilažu I mišiće. Jako sam bila zaboravna trudnica i to nije nikakav mit shvatila sam tek kada sam u početku zaboravljala ključeve od stana, pa zaključavala ulazna vrata a ključeva nigdje s vanjske strane. Kada se poboljšala moja trudnoća znam da smo jedan vikend proveli na planini sa prijateljima, dok sam pokušavala napraviti selfie sa svojom Dejanom I Azrom tražila sam telefon koji mi je bio sve vrijeme u rukama. Toliko praznog hoda nisam imala cijeli život koliko uz ovih skoro 6 mjeseci trudnoće. Rokovnik mi je stalno bio u ruci i sve je bilo zapisano u njemu, ja inače ne pamtim. Doduše, stanje se poboljšalo od kada sam počela piti dodatke prehrani pune omega 3 masnih kiselina, pa eto, malo manje uzaludno sam hodala.
Ova mala mrva koja sada tupka mojim hodnikom I već sada bira košuljice u radnjama se dobro potrudila da zapamtim svoj porod.

Tako da dugo vremena nisam htjela da slušam price o trudnoći, a I svaki put kada je Haris pokušavao načeti temu drugog djeta izbjegavala sam, do trenutka kada smo prije par dana otišli na vikendicu.
Temperatura koja me obarala ovih dana vraćala mi je te neke slike momente koje nikada ne umiru, I dok sam ih se prisjećala osjećala sam kako su mi oči suzne, a kapci veoma umorni. Dobro je da su samo suzni, jer za vrijeme trudnoće sam isplakala hektolitre suza zbog ničeg.

Kada sam se porodila sjećam se da sam bila priključena na transfuziju krvi, jer tokom poroda izgubila sam enormnu količinu krvi. Kada je beba izašla iz mene daljeg osjećaja bola, doktorovih riječi I Harisovog stiska ruke se ne sjećam. Te dijelove moje puzzle od života Haris mi je prepričao ali se ja nerado želim sjećati.
On je bio naša karika koja nam je nedostajala. Naša treća puzla. Poslije njega u našem životu je nekako sve dobilo smisao, I nafaka kao da je prosuta po nama bila. Tek kada sam ga uzela u naručje shvatila sam da je apsolutno vrijedilo svih noćnih mora, nesanica, odricanja.

Okrečući se u krevetu I osječajući miris parfema svog supruga kroz zapušene nosnice sjetila sam se romantike I pokušaja sexa u trudnoći. Iznanađenje koje je zamalo završilo tragično, ali sigurno ne I romantično. Haris je tu noć trebao stići oko pola jedan ujutro kući, a ja sam se potrudila da sve izgleda najbolje što jemoguće. Obukla sam donje sexy rublje crno sa crvenom manjom mašnicom, sva sam si bila sexy iako sam imala stomak kao kornjača oklop, upalila sam svjećice I ugasila svjetlo. Poslije pola sata sam se gnjezdila I namještala u krevu kako bih izgledala još seksipilnije ali sam ubrzo od umora I zaspala. Kada sam kroz san čula Harisa kako otključava bravu tako sam nespretno skočila da sam svojim stomačnim oklopom oborila svijeću, I počela vikati –“požar, požar, gorim.-“ on trčećim korakom ulazi u sobu pogubljen gleda u mene svu onako u čipki I svili kako mi ispod nogu se dimi I umjesto mirisa vanilije I jagoda osjećao se miris izgorenog ćilima.
-“Ja smotaniju ženu nisam upoznao, eto šta si samo htjela pobogu?”
-“Htjela sam da imamo romatničnu večeru.”
Dok je čistio I gasio svijeću-“evo imamo ljubavi, hoćeš malo ćilima, ima ukus loja, malo I voska,- kroz smijeh je govorio.
-“Ja bih malo parafina;-odgovarala sam tad već sigurnija I lakše dišući s dozom osmijeha na licu.
-“Dat ću ti ja parafina;-dižući se s poda, I odnoseći sav taj rusvaj od izgorene svijeće vani.
Tu noć smo mislim najviše imali jedno drugo, ja njega, a I on mene. Poslije te večeri doktor je striktno zabranio bilo kakve sexualne odnose, a ja sam uvijek mislila kako muškarac poput Harisa neće izdržati I kako će me sigurno u nekoj od jeftinih hotelskih soba prodati I izdati. Viđajući ga svaki put na pragu poslije posla sa ružama I jagodama činilo je da se svaki put sve više I više zaljubim u njega, s većom dozom nego što sam bila tokom naše veze. Da li je to reakcija mojih hormona, krokodilskih doza emocija ili početka moje ljubavi zaista ne znam, ali je bio divan osjećaj. Potrebno je vrijeme očigledno kako bismo shvatili da sreća nije pun džep, nego puno zagrljaja. Potrebno je da sve prođe da konačno uvidimo vrijednost uspomena i ljudi s kojim smo ih stvarali.
Potrebno je zimu prihvatiti samo kao zimu, a ne kao sjećanje na ono čega više nema.
Nema nas. Kada sam svom djetetu dala njegovo ime znala sam da nas više nema, I da nas nikada neće ni biti. Imenom svog sina sam jedino ja znala da smo nekada davno postojali.

Život su proljeća i ljeta, ljubavi i prijateljstva, sreća i mir. S druge strane jesu I bure i valovi, tuga, bol, sjeta, ljutnja i nemir. Kad dođe takav period, bura i valova, u redu je skloniti se na sigurno. Ja sam se tada sklanjala u suprugov zagrljaj. A sada, kada se on pojavio u mom životu ponovo, sigurnost tražim u njemu?

“Da li ja sada nakon sedam godina samo uživam u činjenici da te imam konačno? Pa proživljavam sada ono što sam trebala sa tobom davno? Jesam li nakon sedam godina zadrhtala na tebe samo zato što te godinama nisam vidjela, ili zato što te zaista nisam mogla zaboraviti nikada, a srcu sam samo pokušavala narediti da zavoli čovjeka koji je pored nje? Jesam li te voljela tada, ili sam te voljela svih ovih sedam godina, a bježala, ili te I dalje volim?”

Nisam ni trepnula, a već sam stisnula tipku send. Tablete koje sam pila protiv temperature oborile su me da spavam tako da poruku koja mi je stigla nisam ni čula sve dok se nisam negdje uveče kasno probudila, preznojena. Pipajući po malom stoliću da upalim lampu vidjela sam da Harisa nema kući. Svijetlo u denvnoj sobi je takođe bilo ugašeno, pretpostavljala sam da su svi negdje otišli što se na kraju I ispostavilo da je tako. Mama mi je ostavila spremljen ručak, I poruku :
“Otišli smo kod Majde, imaš ručak, zavisi kada ćeš se probuditi, možeš I podgrijati u pećnici. Mi ćemo skroz kasno vratiti, poveli smo I malca, pa će spavati kod nane. Ako šta bude trebalo javi se. “
Provirila sam odokativno da vidim šta mi je pripremila, a pasta mi se baš I nije jela. Napravila sam sebi sok od cijeđene narandže, I krenula da se tuširam. Kakos am htjela da se malo opusim, jer mi je prestala temperature uzela sam telefon I ponijela ga u kupaonicu. Otključavajući zaslon vidjela sam poruku I dobro poznati broj.
-“Odgovorio mi je.”-pomislila sam.
Bilo me mnogo strah otvoriti poruku I pročitati njen sadržaj. Tijelom sam osjećala različite struje, osjećaj uzbuđenosti bio je sve jači kao I moja želja da umjesto poruke, vidim njega I da te riječi koje ću pročitati čujem od strane upravo njega.

(nastavit će se..)

Advertisements

Nivea Soft 🌺

Nisam pisala blog post vec duže vrijeme. Znate vec obaveze, i sta sve ne ide sa njima. Ali kako je ovo hladnije vrijeme krenulo tako sam i ja pocela da koristim preparate koji mojoj kozi vracaju ne samo sjaj, vec je ne isusuju.

Nakon napornog dana, i dosta make upa, s obzirom da moj posao to i zahtjeva. Uvijek gledam da lice poslije miceliranja nahranim dobrom kremom.

Ovaj put sam se oducila za Nivea Soft kremu. To je krema koja vec godinama me gleda sa prodavnica DM-a ili CM-a ali se do sad nisam obazirala na nju.

Ovdje se radi o klasicnoj univerzalnoj kremi koju mozete koristiti za tijelo, lice, ruke. Ja je ponekad u posljednje vrijeme iskoristim i za skidanje sminke.

Cula sam od strane muske ekipe da je koriste nekada poslije brijanja. I ja sam pokusala nakon depilacije ali malo mi bude previse masna. Tako da je za ta podrucja osim ako vam je izuzetno suha koza ne koristite.

Ova krema je dosta blage teksture i ako ocekujete cuda necete se usreciti, prodavanje magle pricama da je najbolji spas za suhu kozu dugorocno nije istina. Krema je za osvjezavanje i hidratiziranje koze, i uvijek treba da imate jednu kutijicu u domu. Mozete je pronaci u pakovanjima razlicitih velicina. Ja uvijek imam od 300ml., sta znam za sta moze zatrebati.

Blaga svilenkasta kremica koja moze obradovati vase ruke,lice hidratacijom koja Vam je zaista u tom trenutku potrebna.

Kriv je strah, kriv je ponos, kriva je odluka

Probudila sam se ujutro veoma rano, na jučerašnju noć nisam željela ni da se prisjetim. Okretala sam broj svog supruga i u srcu potiskivala da upšte pokušam da okrenem neki drugi broj koji mi je bio pod prstima.

Haris se kao i obično nije ni javljao. Kao i obično došlo mi je da zafitiljim mobitel od zid i da ga razbijem u hiljadu komada, ovo je stoti put u našem braku da se zapitam da li je mogao da izabere manje “normalniji posao”? Da li bi onda u naš odnos ušetao On, neko drugi, neko sa strane? On, moja prošlost? Da li bi normalniji posao od 09 do 17h pristajao bolje našem kalupu? Da li bih ga onda imala kao što ga sve žene imaju? Ali ako posložim sve te stvari shvatam da sam ja jedina koja je uspjela da se u braku drži van komfora, van svih zona. Ali jesmo li baš morali da se uhvatimo u mrežu rutine u kojoj smo živjeli za vikende i praznike? Trebalo mi je da naučim živjeti tako, ali očigledno još nisam ni naučila, možda zato što mi samo fali mnogo. Trebali su mi mjeseci da naučim živjeti sa “laku noć ljubavi” preko displaya, trebalo mi je joštoliko mjeseci da shvatim  da smo ona porodica u kojoj je ujutro sve u brzini, i u toj brzini se ne stignemo ni poljubiti za dobar početak dana. Trebalo mi je da naučim disati i upotrijebiti to u ovom trenutku jer je on negdje na putu. Negdje na cesti.

Mnogi ljudi vam sa strane dobace kako vam je brak divan, i kako vam se svi dive vašoj ljubavi. Ali ne znaju koliko puta me i on slomio, koliko sam se puta grcala u smijehu dok sam bila ljuta na njega. I ni po čemu on nije bio poseban ni svijetu. ni nikome, ali ja sam stavljala rukuu vatru zbog tog čovjeka. izabrala sam ga za svog životnog saputnika samo zato što sam znala ko je on u dubini duše. Naša ljubav se rodila iz poštovanja, uvijek je bio onaj koji je uspjevao da bude poseban meni, da budi onaj dječiji ringišpil, širi krug ljubavi gdje sam shvatila da baš nikada i ne želim da ga pustim. Ove riječi mogu shvatiti samo žene koje su prošle i koje žive danas pored mužev koji vole, poštuju, daju vam vjetar u leđa. Ali su nekada i previše daleko, da postavite sebi hiljadu malih upitnika nad glavom. Ovo će samo shvatiti žene koje ostanu na obali, dok njihove ljubavi odu da plove, shvatit će žene čije ljubavi su one ljubavi na cesti. Shvatit će me jer znaju da nije lahko, nije lahko, ali sve dok ima i ono zrno ljubavi lahko je.

Uprkos svim njegovim lutanjima, i uprkos svim mojim lutanjima, naš brak nije poljuljan bio nikada iznutra. Sve do prije par dana. Postavljam sebi pitanje dok se spremam na posao da li će mi temelji braka izdržati, ili popustiti pred vojnikom koji je davno jednom izgubio bitku sa mnom…sa nama…sa ljubavlju?

sarajevo

Photo by: S_Kamenjas

I kada se okrenem oko sebe shvatam koliko je brakova puklo. Koliko je veza nestalo. isčezlo. I sada se pitam da li je to iz straha da će biti povrijeđeni, pa krenu da povrijeđuju druge. Spavati na istom jastuku a zaboraviti koje su ti boje oči je isto kao kada vjerujete da živite u New Yorku, a zapravo ste u nekom malom predgrađu ovog divnog Sarajeva, ali šugave države.

Znate šta, žene pričaju, a ne čuju. Muškarci šute, ali ne vide. Kreveti se mijenjaju, jela se hlade i bacaju. Dani vam prolaze i ne vraćaju se, i prođe život u ubijanju ljubavi. i onda dođeš u godine kada shvatiš nisu krivi oni. Kriv je strah. Kriv je ponos. Kriva je donesena odluka sa pravim čovjekom u pogrešan vakat.

 

(Nastavit će se…)

Ko nas je budne razdvojio?

Samoća je kao ples na žici ptice koja ima krila, ali ne zna da leti. Na našu ljubav je teško ikada bilo staviti bilo kakvu tačku. Mogao je on da završi sa milion tih malih žena koje su pružale ljubav i zadovoljstvo na par sati, grijale postelju.

Mogla sam ja da volim drugog muškarca, ali nikada nisam bila zaljubljena, kao što sam bila u Njega. Jedne prilike mi je rekao da mu ništa nisam poklonila, a tada nije bio ni svjestan da sam mu dušu koja miriše njegovom ljubavlju davno poklonila. I da ju je nesvejsno,a sebično nosio sa sobom. Moja duša je bila njegova straža.

Nismo ni sanjali, ni znali, da mira nećemo imati, ni ja, ni on, ako ruka u ruci mojoj nije njegova. Mi smo bili kao jedan veliki jarko crveni zid u spavaćoj sobi koji vam se ne uklapa ni u šta ali je bio veoma dobra ideja. On nije nikada bio kalup koji sam ja htjela. Gledajući njegova postignuća jer mi je bježao uvijek nekih sedam godina starosti ispred mene, nisu bila ni približna mojim. Ja sam bila i ostala djetinjasta. Neozbiljna, a opet svjesna svake situacije, sa svim sam se suocavala nasmijana. Ja sam bila onaj kalup žene koja je stidljivo spuštala glavu kad bi je ljubio. Dovoljno je nekada bilo da me pogleda osjećala bih kako mi krv ispunjava svaku poru u obrazima. Mislim da ga te žene nisu mogle ni voljeti, sve su bile iste zrele, znale su šta žele od života, muškarca. Znale su koliko jako žele da ih neki muškarac grli

A ja? Ja sam bila ona bez kalupa, koja je sasvim slučajno, sasvim nespremno zavoljela tog čovjeka. Bezuslovno. Na neki čist način onako kako samo djeca vole. I tom djetetu koje ga je zavoljelo je teško bilo voditi bitku sa lošim ženama.

Ostat cu zagovornik onog da je nas pokopala rečenica šta će ljudi reći, šta će komšije kad saznaju čija kćerka je sa Njim? Pokopala je snove, ljubav prije nego svi ti prljavi čaršafi iz jeftinih hotelskih soba sa bijelim plahtama ispisani bocom crvenog vina i zadovoljstva na par sati. I on je to znao, zato je i bježao. Ali nikada nije mogao da pobjegne dovoljno daleko iz njemu tada znanih razloga, koji nisu bili izgovoreni toliko glasno već sad godinama poslije, jer da jesu nikada ne bih postala tuđa žena.

Neke ljubavi morate pustiti tuđim snovima, nadanjima i trebanjima. Morate da dopustite da vas budne razdvoje?! 🕊❤

Nemoj me se sjetiti kad bude prekasno

Želio me naravno, i ja sam njega. Ali smo se zaustavili na toj želji. Znala sam da ne mogu ovu noć protiv sebe. Ali ni on nije mogao.

Ne zato što nije htio. Već zato sto sam mu vidjela u pogledu da je ostao željan samo ljubavi i pažnje. A znao je da doza strasti koju osjećamo u tom trenutku neće promjeniti tu činjenicu. Dok smo se gledali znali smo da sam ja odavno tuđa žena. A da je on odavno ostao u jednoj neispričanoj priči kojoj nismo mogli ispisati kraj jer nikada nije dao. Nije mi nikada dao da pokušamo, da se imamo, da se volimo, da se svađamo između četiri zida, da se ujutro budimo jedno pored drugog.

-“Ti si ostala željna mene isto onako kako sam ja tebe. Nisu tebe boljele moje riječi, tebe su boljele one prećutane.”

-“Jesu pekle su me. Ali sam odustala jer sam znala da ti nikada nećeš progovoriti.”

-“Nisam znao kako.”

-“I vidi gdje nas je dovelo?”, gledala sam u njega dok je spuštene glave nešto mrmljao sam sebi.

-“Šta da ja radim sada, Anela? Ti živiš pored njega, a ne dišeš. Došao sam onu noć samo da vidim kakva si dok si kraj njega. A vidi mene, ja živim svoj neki život, a stalno si u njemu. Ti si moja karma,znaš li to?”

-“Oo..da..znam”, uzdahnula sam. Suzdržavajući se da ne zaplačem, “Jel’ znaš da smo mogli imati sigurno sve, samo da nisi posvećivao svu pažnju svim drugim ženama, a mene tjerao u kutove. I na kraju me zaista otjerao u jedan, gdje nisam više htjela da budem. One dove kojim sam dovila da budeš pored mene, od tada sam dovila da te više nikada ne sretnem. I nisam, a umirala sam da te vidim barem i još samo jednom.”

-“Tjerao sam te jer nisam htio da pa…”

-“Patim, a patila sam. Boljelo me što si sa svima njima mogao pričati, družiti se, a sa mnom ne. Šta sam ti bila? Samo mi reci jesi li me mrzio? Jesi li ikada to mogao?”

-“Ne! Nikada, nisamo to mogao,rekao sam ti. Šta si mi bila tada ne znam. Samo sam znao da ne želim da izgubim kontakt sa tobom. Htio sam da me zoveš, da me pitaš kako sam. Jer sam znao da bi vojske poslala zbog mene. A onda sam te pustio dugo sa tim da se boriš sama i nesvjesno sam uradio to da mi se više nikada ne javiš. A onda sam počeo da te tražim, ali si mi zabranila sve moguće puteve do sebe. Promjenila si broj, blokirala me na svim mrežama. Nisam vjerovao da si to uradila, a svaki put kada bi me viđala pozdravljala si se kao da se ništa ne dešava ni između nas, ni u tebi, ni prema meni, niti da se boriš sa 1001 pitanjem. Pitanjima koje nisi više htjela meni da postavljaš. Danima sam sebe izjedao sa svim pitanjima, ali nikome o tebi nisam pričao, samo sam vrtio film na stotinu načina, vrtio tvoju knjigu koju sam ti trebao vratiti. U srcu mi je tuga ordinirila, stalno sam mislio otkada mi se nisi javila. I da sam tada znao koliko će mi faliti, nikada te ne bi ostavio sa tom šutnjom. A nisi mi dala više niti ijednu mogućnost, jer si me predugo čekala, i shvatio sam nedostajale su mi tvoje poruke, traženje da me vidiš, da me imaš, da me smaraš, da mi piješ krv na slamku onako kako si ti to samo umjela. Ali nije te bilo. Tražio sam od svih njih, stotine njih da me naljute onako kako bi ti, ali nijedna nije mogla. I kad bi im otkrio mane, odlazio sam bez da se okrenem. Ti si imala vjeruj mi stotinu i jednu manu, ali ja sam se vraćao kao bumerang tebi. I istina je da tada nisam znao, ali sada znam. Ali sada je došla tvoja rečenica na naplatu -:”Nemoj da se sjetiš da ti trebam, kad bude prekasno.”-
I nisi ti bila budala jer si mi davala stotinu i jednu šansu, već sam ja bio budala što nisam to znao cijeniti. I evo te sjediš pored mene, sada kada je prekasno, gledaš me tim očima boje badema iz kojih teku suze na ove moje riječi, i sad sam budala. Sebičnjak koji pokušava da ti kaže da te voli, dok si ti sredila svoj život, pokušavam da te osvojim, a to više ne mogu. Umjesto da te pustim da živiš svoj život ja ti se namećem.”
-“Ne namećeš mi se, ne bi mogao to uraditi da ti ja nisam dozvolila.”
-“Dozvolila si jer si slaba na mene, a ja to iskorištavam i dalje.”
-“Šta misliš dokle će nas ovo dovesti?”
-“Dovelo nas je već, provodiš vrijeme sa mnom, meni se ispovjedaš kada ti on ode, sa mnom si provela dvije tri noći. Šta ti misliš dokle nas je dovelo i gdje će nas odvesti? Pametna si, uvijek si bila.”
Nasmijala sam se gorko -“Dovest će me do te mjere da se opet ponovno zaljubim u tebe!”
-“Zar bi to mogla nakon toliko godina?”
-” Mislim da se već to dešava.”- i ne gledajući njegovu reakciju, i ne želeći čuti odgovor na to pitanje, samo sam izašla iz auta i krenula prema svojoj kući. Sa suzama u očima, sa stisnutim pesnicama, i dok sam slušala kako pali auto, i škripu guma, a očekivala sam škripu otvrenih vrata i barem zasutavljanja mene, sa knedlom u grlu požurila sam ka kupaonici i krevetu. Suviše sam i bila umorna i za sebe, a ne za propuštene poslovne pozive, propušteni poziv mog muža. Sad nije samo On bio sebičan, sad sam i ja.
Možda je to naša karma zaista, možda je to plaćanje nekog duga, pa se ponovo vratio u moj život i ja u njegov jer nismo ih isplatili davno. Možda je samo strast, možda me samo ljuti i želim da pati, možda ni on mene ne voli, već je to samo ona želja gdje sam mu u 28-oj godini života pokvarila statistiku pa bila ona sa kojom nije mogao spavati.
Možda….
Ali da je to sve…
…ne bi nikada ovako boljelo…
..peklo dušu….
…nagrizalo mi džigericu….
Jesmo li mi nedosanjani nesuđeni san?

(nastavit će se…)

🌸Digital Divas by Avon🌸

Prelijepu i sunčanu nedjelju obilježio je sada već tradicionalni bloggerski susret Digital Divas by Avon, koji je ove godine imao svoje četvrto izdanje. Konferencija edukativnog karaktera imala je za cilj da pomogne bloggerima u njhovom radu. 💄👡👜🛍👗

Konferencija je održana u prelijepo ambijentu nekada najznačajnijeg hotel Bristol u Sarajevu. Izuzetna mi je čast bila što sam svojim prisustvom obogatila svoje znanje koje će zasigurno podići moj blog na viši level.


Konferencija je otvorena predavanjem mladih i uspješnih ljudi iz tima New Media People, koji su gošćama prenijeli svoje znanje iz oblasti Facebook oglašavanja, Google Analitcs i SEO.

Naravno tu su bile i divne gošće iz Hrvatske, Lucija Josipović, voditeljica odnosa sa javnošću, te Lucija Gorički pobjednica Make up challenga HR.

Kako bi nam pokazale svoje iskustvo i kako bismo osjetili čar učestovovanja u make up igricama i ujedno isprobale neke Avon proizvode koje niste do sada imali šansu isprobati. Make up challengu su pristupile blogerice Zerina Šemsović i Jasenka Delić koja je ponijela pobjedničku nagradu poklon bon za kupovinu Avon kozmetike u vrijednosti do 300 maraka, dok je utješnu nagradu osvojila Zerina Šemsović i poklon bon u vrijednosti od 100 maraka.

Naša draga Šejla Korjenić se i ovaj put potrudila da ispred nas o svom youtuberskom i blogerskom životu govore one dame od kojih se mnogo može naučiti. Pa tako o svom iskustvu su ovaj put govorile, Naida Pehilj Bocnak i Maša Zibar. Nakon toga uslijedilo je interesantno izlaganje poznate hrvatske skincare bloggerice Martine Lolić koja je prenijela svoje iskustvo dugogodišnjeg bloggera koji piše isključivo o njezi kože.

Poslije toga imali smo mogućnost panel “Kako se nositi s negativnim komentarima?” gdje im je svoje stručno mišljene dala i psiholog Đana Lončarica.

🌸 Osim što vam Avon pruži mogućnost obrazovanja, i uvede vas u vode blogerskog života, i gdje prođete neke nove ispričane priče diva koje su uspjele, ujedno vam da krila za nove letove i nove pobjede. Ohrabri vas da upoznate nove ljude i podržite se na svim aspektima života.

Žene mogu skupa mnogo! 👡👜

Goody bag by Avon 💄👌

(Recenzije uskoro)

Sarajevo day 🌼

🙇‍♀️Meni su se danas prosto rascvjetali krajevi živaca

➡️ Pa naslušala sam se upravo da kad si single ljudi se prema tebi ponašaju kao da nemaš ruku, nogu nešto🤦‍♀️

➡️Naslušala sam se zadnjih dana da su neki završili u 30tim godinama u brakovima, samo da ne bi bili sami, a više su sami nego što ste vi koji ste uistinu sami 💁‍♀️

➡️Naslušala sam se da ljubav nije sve što vidiš, i nikad neće biti 🙅‍♀️

🌼Pokušajte uživati u malim stvarima koje sreću čine, ne zato da ispadnete veliki u drugim očima. Bolan, kad ti je srce puno, duša će ti pisati stihove eksprecije lica 🌼🕊 Ako nećeš da budeš debela kao ja(pa šta i deblje su se udale?😂😁🙋‍♀️), ti kući pusti Dinine stihove:”Sutra je subota obuci onu prekrasnu bijelu
svi ce sem mene biti u crnom, svecanom odijelu”

——————————————————————#sarajevo #trdelnik #post #dailypic #instagrampost