Da ne zaboravim, da ne oprostim,da prokunem

Osvane taj topli, juli 11. osvane svake godine…samo što nije šašav, lud, kakvo je ljeto, već je topao, a hladan, miran, a tih, ne čuje se ni cvrkut ptice…

Žrtve slušaju ljudske korake, ali ne gledaju, kriju crvene oči rukama. A zašto?
Jer ih je stid, sramota. Nije toj duši jasno da li su doneseni na sopstvenu dženazu ili na nekakav pir?!

“Šta ti je majko otkud mi ti na dženazi?”
“Kako si to obučena?”
“Zar majke dolaze na dženazu?”
“Eno i Emira pod rednim brojem 6.241, otkud nas ovoliko? Eno plače,pa kako neće plakati kad je imao samo 5 godina kada su ga ubili. Plače kao onda kada su ga strijeljali. I nije njemu žao što su ga ubili, žao mu je što mu je majka danas tu, što mu oca, amidžu, dajdžu još nije pokopala. Žao mu je što mu fali još potkoljenica koju mu nikada nisu našli.”

I tako se jedanaestog jula šetaju duše onih koje majke kopaju, šetaju se i duše onih koji prave korake, ali one teške opore korake, jer ta duša samo udiše ovaj zrak, ali ga odavno ne diše. Ne diše ga od onog dana kada su joj iz ruku isčupali dijete čiji tabut danas spušta prazan jer nikada nije mogla da pronađe kosti od svog najmlađeg sina. Ali diše… Diše jer danas ukopava jednog Emira kojem možda nikada neće naći jedan dio njega, ali će se svaki dan, svaki mjesec, svaku godinu moliti da mu je duša njegova mirna.

Nema se u Srebrenici ništa puno reći. Njena šutnja najviše kaže. To dođeš, dišeš, i slušaš Srebrenica više nije grad, Srebrenica odavno nije ni viza za budućnost i to nije viza onima koji su htjeli da ne bude te budućnosti, pa sad nakon opstanka svojih žrtava kupuju ljudskost dajući svoje priznanje da je Srebrenica genocid. Neka znaju da nije to više ono mjesto gdje se pronalazilo srebro..nekada…Odavno to nije ta Srebrenica. Nije od ’92 godine.
Srebrenica je postala sve samo ne grad. Ona je ona majčina suza, ona je onaj dječiji vapaj, ona je onaj rat u BIH. Srebrenica je i Sarajevo i Višegrad, i Zvornik, i Foča, i Žepa, i svako mjesto gdje je stala pogana duša, Srebrenica je svaki kamen koji je dotakla četnićka ruka.

Srebrenica je ona jamenija puna suza.
Srebrenica je ona dječija pidžama.
Srebrenica je muški sat na njegovoj pokopanoj ruci, koji nikada neće prestat da otkucava.
Možeš da nabrajaš ovako u nedogled, ali negdje moraš da staneš. Baš kao što dođeš u Potočare i samo staneš, jer te bjelina nišana umota u jedno klupko. Ono klupko koje je majka odmotavala da isplete šal za:
…jednog njenog Emira,
…za jednog Samira,
…za jednog Almira,
…za jednog Harisa,
…za jednog Muju,
…za jednog Edina,
…za jednog Šaćira,
…za jednog Admira,
…za jednog Adema,
…za jednog Fuada,
za njih …ko zna njihov broj?! …

Karadžiću, jel ti duši široko kad majkinih sinova nema? Jel ti srce smireno dok njen drhtaj osjetiš. Jel ti ruka iz koje si pucao jača, od njene dok miluje mezar?
Mladiću, što kolo ne povedeš sada, kad ti niko ne smeta?
Jel’ vam u duši granulo? Grane li vam sunce 11.tog jula?
Jeste li osjetili slobodu, ili se strepili od onog zvuka vjetra sa srebreničkih polja?

Zazirete li od proljeća u strahu da djeca ovih majki ne niknu iz svojih dunjalučkih grobnica?
Bojite li se majčinih suza koje padaju 11.tog jula, bojite li se treptaja uzdaha koji krene?

I ovog i svakog 11.tog jula jedna majka nema sina da joj ruku staru poljubi za Bajram,
jedna sestra nema brata da se na njega osloni, jedna žena nema muža da ga sa ponosnom gleda.
Ali zato Ratko zapitaj se šta je dunjalučka, a šta ahiretska kazna, a upitat ćeš se.
Hoćeš!
Znam!
Moraš!
Stat ćeš jednog dana, i ti i tvoji pred jednog Mustafu, pred jednog Sulju, pred jednog Ismeta, pred jednog Nadira, i mrtav ćeš tad umrijeti.

Doći će ti na oči Potočari, i 11.ti juli, svaka majčina zakletva, suza, uzdah, njena zastava, njena dova, i njen vasijet.
Neka bolan, kandilji džamije i dalje gore, džaba ste ih rušili, eno gore i u Srebrenici. Šest ljijana u zlatu simbol su Bosne, neka bolan, to je moja zastava koja ne kleči ni pred kim sem pred Allahom na Nebesima.
Znaš ti Karadžiću, Mladiću i svi vi da je Srebrenica vaš poraz, da je Sarajevo zavjet mojih prethodnika. Znaš, jer reklo ti je lice sina majčinog dok si mu život oduzimao? Ubio si bolan njegovo tijelo, ali dušu nikada, samo ti to ne znaš i nečeš nikada ni znati. Ali osjeća svaka majka, osjeća svako dijete koje je odraslo bez oca, osjećam ja koja suzama svake noći na sedždi molim za dajidžu.

Ja danas stojim ovdje na ovom tlu. Ovoj Sarajevskoj ulici. Stojim ja, i stoji moja generacija, stoje i one majke u Srebrenici.
Jeste stojim ja kojoj nisi uspio ubiti babu, nisi joj uspio uzeti život, nisi joj ubio proljeće, ali si ga načeo. Ali nema veze, one koje si mi uzeo znam da ću jednom vidjeti, dodirnuti, udahnuti njihov miris.
Stojim i u duši čujem Potočare, čujem majčinu dovu, čujem u tišini govor duša koje ne umiru, duša čija je unutrašnjost poput onih bijelih nišana potočarskim poljem izvezenih.
Ja Srebrenicu nikada neću zaboraviti, a neće niko, oo vjeruj insan nikad ne zaboravlja bol!

Iiii…Ne brini majko, taj šal što si ’92 plela za svoje sinove ponesi danas u Potočare da se šehidi zagrnu, da ugriju svoje duše.

DA SE NIKADA NIKOME NE PONOVI SREBRENICA!
DA NE ZABORAVIM!
DA NE OPROSTIM!
DA PROKUNEM!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s