Nemoj me se sjetiti kad bude prekasno

Želio me naravno, i ja sam njega. Ali smo se zaustavili na toj želji. Znala sam da ne mogu ovu noć protiv sebe. Ali ni on nije mogao.

Ne zato što nije htio. Već zato sto sam mu vidjela u pogledu da je ostao željan samo ljubavi i pažnje. A znao je da doza strasti koju osjećamo u tom trenutku neće promjeniti tu činjenicu. Dok smo se gledali znali smo da sam ja odavno tuđa žena. A da je on odavno ostao u jednoj neispričanoj priči kojoj nismo mogli ispisati kraj jer nikada nije dao. Nije mi nikada dao da pokušamo, da se imamo, da se volimo, da se svađamo između četiri zida, da se ujutro budimo jedno pored drugog.

-“Ti si ostala željna mene isto onako kako sam ja tebe. Nisu tebe boljele moje riječi, tebe su boljele one prećutane.”

-“Jesu pekle su me. Ali sam odustala jer sam znala da ti nikada nećeš progovoriti.”

-“Nisam znao kako.”

-“I vidi gdje nas je dovelo?”, gledala sam u njega dok je spuštene glave nešto mrmljao sam sebi.

-“Šta da ja radim sada, Anela? Ti živiš pored njega, a ne dišeš. Došao sam onu noć samo da vidim kakva si dok si kraj njega. A vidi mene, ja živim svoj neki život, a stalno si u njemu. Ti si moja karma,znaš li to?”

-“Oo..da..znam”, uzdahnula sam. Suzdržavajući se da ne zaplačem, “Jel’ znaš da smo mogli imati sigurno sve, samo da nisi posvećivao svu pažnju svim drugim ženama, a mene tjerao u kutove. I na kraju me zaista otjerao u jedan, gdje nisam više htjela da budem. One dove kojim sam dovila da budeš pored mene, od tada sam dovila da te više nikada ne sretnem. I nisam, a umirala sam da te vidim barem i još samo jednom.”

-“Tjerao sam te jer nisam htio da pa…”

-“Patim, a patila sam. Boljelo me što si sa svima njima mogao pričati, družiti se, a sa mnom ne. Šta sam ti bila? Samo mi reci jesi li me mrzio? Jesi li ikada to mogao?”

-“Ne! Nikada, nisamo to mogao,rekao sam ti. Šta si mi bila tada ne znam. Samo sam znao da ne želim da izgubim kontakt sa tobom. Htio sam da me zoveš, da me pitaš kako sam. Jer sam znao da bi vojske poslala zbog mene. A onda sam te pustio dugo sa tim da se boriš sama i nesvjesno sam uradio to da mi se više nikada ne javiš. A onda sam počeo da te tražim, ali si mi zabranila sve moguće puteve do sebe. Promjenila si broj, blokirala me na svim mrežama. Nisam vjerovao da si to uradila, a svaki put kada bi me viđala pozdravljala si se kao da se ništa ne dešava ni između nas, ni u tebi, ni prema meni, niti da se boriš sa 1001 pitanjem. Pitanjima koje nisi više htjela meni da postavljaš. Danima sam sebe izjedao sa svim pitanjima, ali nikome o tebi nisam pričao, samo sam vrtio film na stotinu načina, vrtio tvoju knjigu koju sam ti trebao vratiti. U srcu mi je tuga ordinirila, stalno sam mislio otkada mi se nisi javila. I da sam tada znao koliko će mi faliti, nikada te ne bi ostavio sa tom šutnjom. A nisi mi dala više niti ijednu mogućnost, jer si me predugo čekala, i shvatio sam nedostajale su mi tvoje poruke, traženje da me vidiš, da me imaš, da me smaraš, da mi piješ krv na slamku onako kako si ti to samo umjela. Ali nije te bilo. Tražio sam od svih njih, stotine njih da me naljute onako kako bi ti, ali nijedna nije mogla. I kad bi im otkrio mane, odlazio sam bez da se okrenem. Ti si imala vjeruj mi stotinu i jednu manu, ali ja sam se vraćao kao bumerang tebi. I istina je da tada nisam znao, ali sada znam. Ali sada je došla tvoja rečenica na naplatu -:”Nemoj da se sjetiš da ti trebam, kad bude prekasno.”-
I nisi ti bila budala jer si mi davala stotinu i jednu šansu, već sam ja bio budala što nisam to znao cijeniti. I evo te sjediš pored mene, sada kada je prekasno, gledaš me tim očima boje badema iz kojih teku suze na ove moje riječi, i sad sam budala. Sebičnjak koji pokušava da ti kaže da te voli, dok si ti sredila svoj život, pokušavam da te osvojim, a to više ne mogu. Umjesto da te pustim da živiš svoj život ja ti se namećem.”
-“Ne namećeš mi se, ne bi mogao to uraditi da ti ja nisam dozvolila.”
-“Dozvolila si jer si slaba na mene, a ja to iskorištavam i dalje.”
-“Šta misliš dokle će nas ovo dovesti?”
-“Dovelo nas je već, provodiš vrijeme sa mnom, meni se ispovjedaš kada ti on ode, sa mnom si provela dvije tri noći. Šta ti misliš dokle nas je dovelo i gdje će nas odvesti? Pametna si, uvijek si bila.”
Nasmijala sam se gorko -“Dovest će me do te mjere da se opet ponovno zaljubim u tebe!”
-“Zar bi to mogla nakon toliko godina?”
-” Mislim da se već to dešava.”- i ne gledajući njegovu reakciju, i ne želeći čuti odgovor na to pitanje, samo sam izašla iz auta i krenula prema svojoj kući. Sa suzama u očima, sa stisnutim pesnicama, i dok sam slušala kako pali auto, i škripu guma, a očekivala sam škripu otvrenih vrata i barem zasutavljanja mene, sa knedlom u grlu požurila sam ka kupaonici i krevetu. Suviše sam i bila umorna i za sebe, a ne za propuštene poslovne pozive, propušteni poziv mog muža. Sad nije samo On bio sebičan, sad sam i ja.
Možda je to naša karma zaista, možda je to plaćanje nekog duga, pa se ponovo vratio u moj život i ja u njegov jer nismo ih isplatili davno. Možda je samo strast, možda me samo ljuti i želim da pati, možda ni on mene ne voli, već je to samo ona želja gdje sam mu u 28-oj godini života pokvarila statistiku pa bila ona sa kojom nije mogao spavati.
Možda….
Ali da je to sve…
…ne bi nikada ovako boljelo…
..peklo dušu….
…nagrizalo mi džigericu….
Jesmo li mi nedosanjani nesuđeni san?

(nastavit će se…)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s