Kriv je strah, kriv je ponos, kriva je odluka

Probudila sam se ujutro veoma rano, na jučerašnju noć nisam željela ni da se prisjetim. Okretala sam broj svog supruga i u srcu potiskivala da upšte pokušam da okrenem neki drugi broj koji mi je bio pod prstima.

Haris se kao i obično nije ni javljao. Kao i obično došlo mi je da zafitiljim mobitel od zid i da ga razbijem u hiljadu komada, ovo je stoti put u našem braku da se zapitam da li je mogao da izabere manje “normalniji posao”? Da li bi onda u naš odnos ušetao On, neko drugi, neko sa strane? On, moja prošlost? Da li bi normalniji posao od 09 do 17h pristajao bolje našem kalupu? Da li bih ga onda imala kao što ga sve žene imaju? Ali ako posložim sve te stvari shvatam da sam ja jedina koja je uspjela da se u braku drži van komfora, van svih zona. Ali jesmo li baš morali da se uhvatimo u mrežu rutine u kojoj smo živjeli za vikende i praznike? Trebalo mi je da naučim živjeti tako, ali očigledno još nisam ni naučila, možda zato što mi samo fali mnogo. Trebali su mi mjeseci da naučim živjeti sa “laku noć ljubavi” preko displaya, trebalo mi je joštoliko mjeseci da shvatim  da smo ona porodica u kojoj je ujutro sve u brzini, i u toj brzini se ne stignemo ni poljubiti za dobar početak dana. Trebalo mi je da naučim disati i upotrijebiti to u ovom trenutku jer je on negdje na putu. Negdje na cesti.

Mnogi ljudi vam sa strane dobace kako vam je brak divan, i kako vam se svi dive vašoj ljubavi. Ali ne znaju koliko puta me i on slomio, koliko sam se puta grcala u smijehu dok sam bila ljuta na njega. I ni po čemu on nije bio poseban ni svijetu. ni nikome, ali ja sam stavljala rukuu vatru zbog tog čovjeka. izabrala sam ga za svog životnog saputnika samo zato što sam znala ko je on u dubini duše. Naša ljubav se rodila iz poštovanja, uvijek je bio onaj koji je uspjevao da bude poseban meni, da budi onaj dječiji ringišpil, širi krug ljubavi gdje sam shvatila da baš nikada i ne želim da ga pustim. Ove riječi mogu shvatiti samo žene koje su prošle i koje žive danas pored mužev koji vole, poštuju, daju vam vjetar u leđa. Ali su nekada i previše daleko, da postavite sebi hiljadu malih upitnika nad glavom. Ovo će samo shvatiti žene koje ostanu na obali, dok njihove ljubavi odu da plove, shvatit će žene čije ljubavi su one ljubavi na cesti. Shvatit će me jer znaju da nije lahko, nije lahko, ali sve dok ima i ono zrno ljubavi lahko je.

Uprkos svim njegovim lutanjima, i uprkos svim mojim lutanjima, naš brak nije poljuljan bio nikada iznutra. Sve do prije par dana. Postavljam sebi pitanje dok se spremam na posao da li će mi temelji braka izdržati, ili popustiti pred vojnikom koji je davno jednom izgubio bitku sa mnom…sa nama…sa ljubavlju?

sarajevo

Photo by: S_Kamenjas

I kada se okrenem oko sebe shvatam koliko je brakova puklo. Koliko je veza nestalo. isčezlo. I sada se pitam da li je to iz straha da će biti povrijeđeni, pa krenu da povrijeđuju druge. Spavati na istom jastuku a zaboraviti koje su ti boje oči je isto kao kada vjerujete da živite u New Yorku, a zapravo ste u nekom malom predgrađu ovog divnog Sarajeva, ali šugave države.

Znate šta, žene pričaju, a ne čuju. Muškarci šute, ali ne vide. Kreveti se mijenjaju, jela se hlade i bacaju. Dani vam prolaze i ne vraćaju se, i prođe život u ubijanju ljubavi. i onda dođeš u godine kada shvatiš nisu krivi oni. Kriv je strah. Kriv je ponos. Kriva je donesena odluka sa pravim čovjekom u pogrešan vakat.

 

(Nastavit će se…)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s