Nisam ja tebe volio. Barem tada nisam, ti si bila neko ko je mene dotakao dušom,onako, znaš već..

“Ne uživaš ti u činjenici da nakon sedam godina konačno imaš mene, kada si znala da me imaš uvijek. Znala si da sa malo upornošću uvijek I gdje možeš da me vidiš I nađeš, samo se kasnije više nisi usudila. Samo što sam te ja danju uvijek ignorisao,I pokušavao da te hladnoćom odbacim od sebe, ali sam priznajem noću uvijek želio da se pojaviš niotkuda I da mi kažeš kako sam I ja tebi tamo negdje nedostajao. Voliš me I dalje priznaj to sebi. Shvati da si ona koja je donijela vatru u tako ledeni svijet. Moj svijet. Znala si ti sve, I slušala si koliko si mogla, I onda si stala. Ali nikada nisi prestala da me voliš. To je tvoje proklestvo, a naša sudbina.”

Čitajući njegove napisane riječi, znala sam da je u pravu, ali priznati tom surovom čvojeku da je u pravu samo bi još više nampupalo njegov ego, I nakon sedam godina on I njegov ego su u I dalje najbolji prijatelji. Odlučila sam prešutiti poruku I praviti se kao da je nikada nisam ni poslala.
Ulazeći u kadu sa pripremljenom mirišljavom vodom osjećala sam se tako čisto, konačno da me temperature popusti I da se malo pridignem. Topla voda I kupka mi je mnogo prijala. Izlazivši iz kade I pokušavajući nanijeti losion na svoje tijelo, čula sam vibraciju telefona. Iskrena da budem prilazeći veš mašini na kojoj se nalazio moj telefon drhtavim rukama sam ponovo kucala dobro poznatu šifru kako bih vidjela sadržaj nove poruke.

“Nisam ja tebe volio. Barem tada nisam, ti si bila neko ko je mene dotakao dušom,onako, znaš već.Značila si mi uvijek toliko da sam uvijek morao biti zainteresovan za tvoj život.Laknulo bi mi svaki put kada bi mi govorila da nemaš nikoga. Svaki put kada sam te ugledao, čak sam se I zbunjivao, vjeruj da sam uvijek gledao da li se smiješ mojim forama kada bi ih prepričavao u tvom društvu ili barem u blizini tebe. I sve te sitnice su proradile kasnije kada su mi rekli da se udaješ.”-pokušavajući skontati gdje je ostatak poruke telefon je zazvonio, I njegov broj na mom ekranu.
-“Šta radiš?, upitao je skroz tiho.
Više zbunjenim tonom sam mu odgovarala –“kući. Bolesna sam.”
-“Šta ti je?
-“Imala sam jako visoku temperaturu, pa sada sam bolje, napravila sam kupku, pa mi je voda opustila mišiće.”, s druge strane telefona samo sam čula disanje, kako bih prekinula šutnju upitala sam ga kako je.
-“Dobro sam, već sam se zabrinuo što mi postavljaš teška pitanja u ovdo doba noći.”
-“Tebi su svakako sve teme, teške teme.”
-“Nisu baš sve, ima onih lahkih.”
-“Seksualnih pretpostavljam.”
-“Nije samo to.”
-“Već šta je..?”
-“Kolika ti je temparatura bila, I treba li ti šta?”
-“Bila je poprilično visoka oko 40tak. Ne treba, imam sve, mama je bila tu već par dana I pomagala mi.”
-“Sada on kupuje Neo Angin, I paracetamole.”-; poprilično sam osjetila ljubomornu dozu u njegovom glasu.
Nasmijala sam blago, iako sam htjela grohotom da se ismijem, ali ni grlobobolja mi to nije dozvoljavala, osjećala sam kako u tom trenutku bih najviše voljela da se on brine za mene. Pitala sam se kakav bi bio prema meni. Da li bi bio brižan suprug? Momak? Da li je brižan otac? Nekako njega u svim tim ulogama nisam mogla ni da zamislim baš toliko, vjerovatno zbog svih ovih godina gdje je prodavao priču jednog veoma hladnog čovjeka, a s druge strane opet je postao otac I vjerujem da je ta mala djevojčica uspjela ugasiti taj njegov plašt bahatog momka iz komšiluka.
-“Kupuje.-; uzdahnula sam.
-“Ti bi da ti ja kupujem I dalje?”
-“Koji odgovor želiš da čuješ onaj koji već znaš ili odgovor žene koja je u braku I mora da se ponaša tako?”
-“Onaj koji znam, ali želim da čujem.”
-“Pa ja bi da mi ti kupuješ ne samo neo angina već I sve ostalo. Uvijek sam htjela.”- odgovarala sam mu na pitanje kao da sam neki robot koji čim on nešto kaže treba tako I da odgovori jer ako ne odgovori mogla bih ga povrijediti.
-“Znam ja sve šta bi ti, ali očigledno on ne zna, šupak. Morao je pozvati tvoju majku kući da bi tebi pomogla, jer on nema vremena.”
-“Nemoj tako da govoriš, tu je ali jednostavno ima previse posla. Ne može I oko mene I oko djeteta.Znaš..”
-“Znam, zato I govorim.Ali ti ne znaš, ti tek sada otvaraš oči nakon toliko godina, ili sam se ja morao pojaviti u tvom životu da bi ti se oči otvorile.”
-“Ne možeš tako grubo postupati prema ljudima koje ne poznaješ,znaš!”;onako u boksericama, grudnjaku sam stajala sa losionom u jednoj ruci, I mobitelom u drugoj, I frktala od bijesa.
“Za razliku od tebe on je uvijek bio tu. Ti nisi nikada, ti si samo onda kada si ti htio bio si tu, ili kada je trebalo zadovoljiti tvoje potrebe, ili kada nisi znao kako niti na koji način da me odbiješ jer sam te privlačila pa si dolazio. I ne dajem ti za pravo da tako pričaš o mom suprugu.”
-“A sada mi ne daješ za pravo da tak pričam o njemu. A dala si mi za pravo da njegovu suprugu uzmem I jebem onako kako ona želi, a kako on ne zna. Dala si mi tada za pravo da njegovu suprugu uzmem za ruku I volim je. Ti znaš da je ovo istina što ja govorim, ali nečeš sama sebi da priznaš.”
-“Nemaš ti pojma.”;-sada već ljutitim tonom sam mu odgovarala, a u dubini sebe sam znala da je sve istina što je rekao.
-“Jesam te to naljutio?”
-“Nisi. Nemaš argumenata za takvo što.”
-“Jesi sigurna?”
-“Jesam!”
-“Otvori vrata?”
-“MOLIM?”
-“Uradi kako sam ti rekao, ako ne želiš da me tvoj novi komšiluk vidi.”
Zanijemila sam, mislim da I ono malo temperature koja je postojala u mom tijelu se pretvorila u led. Istrčala sam iz kupaonice, I drhtavom rukom tražila po ormariću ključ da otvorim vrata.
Stajala sam ispred njega ne obazirući se na to u čemu zapravo I jesam, gledajući ga direktno u oči me vjerujući da mi je došao na vrata.
-“Jesil ti normalan čovjek, pobogu?”
-“Vraćao sam se s posla I preko telefona si uspjela da me iznerviraš, I znao sam da si bila u bolnici, I morao sam da te vidim.”
-“Kako si znao da sam..da sam bila u bol…bolnici?”-nakašljala sam se.
-“Došao sam po sestru u smjenu, kada te iznio iz auta na prijemnom odljenju.”
Kako sam samo u tom trenutku htjela da mu skočim u zagrljaj I da mu kažem da me odvede odavde, I da me nikada ne pusti. Ali s obzirom da bi to njemu bilo I suviše patetično, morala sam da glumim da sam samo iznenađena.
-“Aham, ali znaš I sam da sada treba da ideš, evo vidio si me.”-;gurala sam ga vani međutim nisam uspjela ja njega da odgurnem već je on uspio da mene zgrabi I počne ljubiti ispod vrata.
-“Jesi li normalan! Moraš prestati to raditi ovdje!”;_migoljila sam se tačno onoliko koliko mi je prijalo.
-“Čuješ li ti mene šta ja tebi govorim? Zamisli da se vrati I da te nađe uhodniku kako grliš njegovu suprugu. Napravit ćemo bespotreban problem oko sv..Ž”;_poljubio me na pola moje rečenice.
-“Šuti samo šuti, uvijek samo pričaš, I sve usereš.”; nastavio je da me ljubi, a ja se nisam bunila, nisam čak ni pokušavala više da mu se trzam u zagljaju i da bježim. Nisam ni imala snage protiv njega.
Uhvatio me za guzu I pljusnuo po njoj, a drugom rukom je izvadio čokoladicu i udaljio se kao opečen.
-“Izvoli.”-;čas me gledajući u oči čas gledajući po cijelom mom tijelu.
-“Moram ići.”
Sva onako izgubljena od navale osjećanja I trenutka koji me zapljusnuo u smislu “koji klinac je ovo bio upravo?”
On je već otvorio vrata I napustio moj hodnik.
Moju kuću.
Mene.
Ono što sam pomislila u tom trenutku je bilo da si mi još samo pet minuta tu. Ponovni zvuk mog telefona, moj suprug.
-“Jesi ustala ljubavi?”
-“Jesam.”;- nakašljala sam se I pokušavala da mi glas ne podrhtava niti da shvati da nešto nije uredu.
-“Gdje ste vi?”
-“Krećemo uskoro kući, pa sam htio da provjerim da li je sve uredu, vidim da si online na viberu ali ne odgovaraš na poruke.”
-“Ah da, pa nisam vidjela, pripremila sam sama sebi kupku.”
-“Moram ti reći da su me zvali iz Crne Gore I mislim da ću morati sa pajdom tamo sutra.”
-“Zaista ćeš me ostaviti pod antibioticima I ići sa pajdom?”
-“Znaš da to nije u mojoj nadležnoasti, nema niko drugi osim mene, I ti to znaš. Nikada ti ove stvari nisu smetale do sada, Anela šta je sa tobom u zadnje vrijeme?”
Trznula sam se kao da me neko opekao čikom od cigarete.-“Ništa, samo sam prokomentarisala.”
-“Znam da ti falim.”
-“Fališ mi!”;- preispitivala sam u tom trenutku da li mi zaista moj surpug fali kao nekada, ili je to samo prazna riječ koja izvisi u zraku?!
-“Vratit ću se brzo, večeras sam ti tu, a vidim da si ti večeras bolja.”-; pod njegovim pitanjem sam znala na šta misli I šta želi, ali ja nisam bila sigurna pogotovo nakon situacije koja se desila da li ja želim da vodim ljubav sa svojim suprugom večeras ili da napravim otrcanu frazu da me glava boli. Poslije dugog mučenja temeperature I visine vrlo je moguće da je to više istina o glavobolji nego laž.
-“Vidimo se kasnije, ljubavi.”;- poklopila sam slušalicu, I sjela na sred hodnika smišljajući ili večerašnju laž ili skorašnju laž. Nikada se nije ginulo od sablje već od dželata.

Oblačeći spavaćicu I spremajući se na spavanje bez obzira da sam indirektno obećala suprugu da ću ga sačekati, razmislila sam koliko je u životu konac samo tanak pa se opet na njega posiječeš, isto tako uzmi cvijet isčupatij ga iz zemlje to je barem lahko, ali opet se desi da se čovjek na takvu biljku prvo ozlijedi dok je pokuša isčupati iz zemlje. U mojoj prči on je uvijek bio nasilnik koji je čupao moju ljubav, kao da je vazduh koji diše, hrana kojom mora da se hrani ali iz nekog razloga nije je mogao dovoljno isčupati. Niti sam ja njega mogla isčupati iz sebe, niti on mene iz sebe. Ponekad napad I jeste najbolja odbrana kojom se moćeš poslužiti ali nakon sedam godina sam shvatila da ne pobjeđuju oni koji imaju najjače oružje nego uvijek gube misleći da silom mogu postići nešto. Ja sam imala samo da mu ponudim ljubav, a on je uložio svu silu da je pokuša ne prihvati. Pas uvijek prestane da vas juri onda kada prestanete da mu bježite, ja sam bila ona koja je trčala oduvijek, a on je bio onaj koji je bježao sve dok više nije imao koji konac da izvuče osim onog gdje sam ga sve ove godine žuljala. Zapamtila sam da najjači čovjek postaješ onda kada pookažeš svoje slabosti, tog posljednjeg dana kada sam ga vidjela rekla sam mu sve što sam osjećala godinama prema njemu, samo se on tada ostavio me nedorečenu, I takva nedorečena sam otišla svojim životnim putevima, na kraju se vratila se I započela novu stranicu svog života gdje njega više nije bilo, a bilo ga je. Njega sam uvijek najbolje dodirivala ne dodirujući ga, nabolje sam ga imala sve ove godine kada ga nisam imala. Prešutila sam o njemu najljepše monologe.
Večeras sam shvatila da nam nisu potrebna tijela da bismo nekog drugog voljeli I da svi mi na ovom svijetu postojimo samo onoliko koliko umijemo da osjećamo onu drugu dušu. Neke ljubavi I jestu samo to u životu drugih rečene, I neuzvraćene, vrtlozi koji nas prate uzastopno.

(Nastavit ce se..)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s